U životu se svakodnevno susrećemo s problemima koje moramo rješavati kako bi opstali. Nerješavanjem problema oni se gomilaju i nastaju krize. Zato se moramo konstantno suočavati s problemima i rješavati ih. Suočiti se s problemom znak je da smo:
a) spremni uhvatiti se u koštac s problemom i
b) da smo spremni snositi odgovornost za posljedice koje nam problem nosi.
Suočavanje s problemom, dakle, znaka je hrabrosti i odgovornosti ali i znanja i sposobnosti koja su potrebna da se problem riješi.
Sjećate li se koliko je puta svaki od nas bježao od problema? Izbjegavao ga, odlagao, pokušao ga prebaciti na drugoga? Podsjetimo se samo odlaganja odlaska zubaru ili doktoru, ili bježanja sa nastave kada nismo naučili lekciju, ili mnoštva odlaganja problema tipa sutra ću, ili to ću napraviti u ponedjeljak…
A što je sa poslom i radnim obvezama? Koliko smo puta pomislili: zašto baš ja? (zašto to ne bi napravio netko drugi).
No namjera ovoga teksta je puno, puno ozbiljnija. Želimo ukazati na pojavu koja nažalost i nije tako rijetka u našem okruženju. Radi se o pojedincima iz redova menadžmenta (ali i ministarstva) pa i kompletnim upravama koji se jednostavno ne pojave na sastancima na kojima se trebamo svi suočiti s problemima i zajednički ih pokušati riješiti. Vjerovali ili ne jednostavno se ne pojave na sastanku. Ili se izgovaraju trivijalnim obavezama. Kao mali Ivica koji nije naučio matematiku pa pobjegne iz škole kako ne bi dobio jedinicu.
Podsjetimo se da su vrlo dobro plaćeni kako bi upravljali – to jest rješavali poslovne probleme. I da ih nitko nije prisiljavao da preuzmu posao za koji bi trebali biti odgovorni. Zamislite kirurga koji je plaćen da operira ljude, a kada treba obavit operaciju jednostavno „zbriše“ – ode kući. Nema problema – nema odgovornosti – imamo menadžerske ugovore i baš nas briga za probleme. Neka ih rješava netko drugi. Prepoznaje li se netko u ovom tekstu?
Pitamo se, postoje li u menadžerskim ugovorima klauzule o izbjegavanju rješavanja problema?