Jedna od osnovnih ekonomskih maksima glasi: besplatni ručak ne postoji. Ovo je zapravo ekonomska priča o ručku, a kako bi je pojednostavnili zamislimo da je za ručak čobanac. Dakle, ovo je priča o čobancu.
1. Počnimo sa tržištem. Tržište nam kaže da će za ručak, to jest čobanac, platiti 100 kuna. Znači, moramo pripremiti čobanac čiji troškovi su ispod 100 kuna. Ako skuhamo čobanac za 120 kuna u gubicima smo i slijedi bankrot, ako ga skuhamo za 100 kuna na nuli smo, a ako ga skuhamo za 80 kuna konkurentni smo i ostvarujemo profit. Stvari su vrlo jednostavne.
2. A sada na scenu stupa država. Država može prema čobancu imati tri ekonomska stajališta:
- prepusti nas (kuhara, tj. trgovačko društvo) da sami skuhamo čobanac kako znamo i umijemo i ne miješa se,
- država može raznim mjerama utjecati na uvjete spremanja čobanca, mjere važe za sve,
- država može direktno pojedine „kuhare“ iz raznih razloga zaštititi od direktnog utjecaja tržišta.
3. Da vidimo nekoliko primjera kako država štiti „kuhare“.
3. 1. Spremamo čobanac za 120 kuna, a država nam omogući monopol na tržištu, što znači da ga može prodavati po 200 kuna što naravno i činimo. Zarada po porciji čobanca je 80 kuna, posao je izuzetno profitabilan.
Svaka sličnost sa poslovanjem HT-a i cijenom njihovih usluga je slučajna.
3.2. Spremamo čobanac za 120 kuna, a država nam omogući stalni dodatni prihod. Naplaćujemo 60 kuna po gostu za upotrebu garderobe. Poslujemo pozitivno i cijenjeni smo član društva i ekonomske zajednice.
Svaka sličnost sa poslovanjem HAC-a i HC-a je slučajna.
3.3. Spremamo čobanac za 120 kuna a država nam svake godine direktno iz budžeta nadoknađuje razliku do 100 kuna. Gubitaši smo, neprofitabilni i nekonkurentni i o nama je slika u javnosti kao o jednom od najvećih problema društva.
Svaka sličnost sa HŽ–om je slučajna.
4. Stvari uvijek moramo sagledati jasno i precizno. Cilj nam je pripremiti čobanac za 80 kuna, biti konkurentan. Uvijek moramo imati na umu čobanac (poslovni proces) i odnos koristi i troška cost – benefit. Ukoliko pomiješamo kruške i jabuke pa na kraju ne vidimo koliko nas čobanac košta gubimo sposobnost misaonog djelovanja, što znači da više ne kontroliramo djelovanje.
Ovo je dobro uočljivo u financijskim izvještajima i računima dobiti i gubitka gdje razni financijski pokazatelji kao npr. intervencije države, spekulativni faktori (kamate, dividende…) zamagljuju sliku djelovanja – čobanca. Na kraju nam se dešava da ne znamo koliko nas čobanac – ručak košta i koliko smo zapravo efikasni. Narodna poslovica kaže Ne zna se ko pije a tko plaća.
Prvitak: Na peronu br 3