Naš poznati ekonomista prof. dr. sci. Mladen Vedriš autor je danas već poznate uzrečice o prodaji „obiteljskog srebra“. Stručno, ekonomskom terminologijom prodaju imovine poduzeća nazivamo gubitkom supstance.
Ukoliko su nam troškovi veći od prihoda imamo tri alternative:
1. za razliku podignuti kredit (stvaramo dug)
2. prodavati imovinu (provodimo privatizaciju)
3. postati efikasniji i odnos cost – benefita postaviti u pravi odnos
Ukoliko paralelno provodimo prvu i drugu točku i ne poduzimamo ništa kako bi postali efikasni, konkurentni onda takav „ekonomski model“ ponašanja traje dokle
1. nam vjerovnici (banke…) daju kredite i
2. imamo šta za prodati, (čitaj privatizirati)
Posao ekonomskog analitičara je da jasno, bez uljepšavanja „nacrta“ problem. Svaki problem ima posljedice i uzrok. Ključ rješavanja problema je detekcija uzroka. Krediti i prodaja „obiteljskog srebra“ su tek posljedica naše neefikasnosti koja je uzrok svih naših problema. Efikasna država počiva na efikasnim institucionalnim sustavima (ne postoji efikasna privreda u neefikasnoj državi) koji pak počivaju na efikasnim pojedincima. Pojedinac je efikasan ako ima jasno definiranu ulogu (što i kako treba raditi) što podrazumijeva znanje, radne navike i odgovornost.
Dakle, došli smo do efikasnog pojedinca koji mora imati stručna znanja i vještine, radnu etiku i odgovornost.
Ukoliko smo umjesto navedenih načela temelje društva postavili na načelima: vizija, misija, kreativnosti, ideja, timskog rada, tim bildinga, komunikativnih vještina, sposobnosti, menadžerskih vještina, podobnosti, ciljeva… dobili smo što imamo.
Recept je jednostavan. Kuhar treba znati kuhati, postolar raditi cipele, liječnik liječiti ljude… U Dalmaciji postoji uzrečica daj dite materi. Svatko treba raditi ono što zna.
A što mi imamo? Veterinar je zadužen za prosvjetu, agronom se bavi prometom, liječnik ekonomijom, šofer je general… Armije podobnih i sposobnih „kreativaca sa vizijama“ nam kroje odijela, peku kruh, liječe nas, vode privredu…
Svi se doslovce prave blesavi, nitko za ništa ne odgovara, dugovi rastu, a posljednji dijelovi obiteljskog srebra se prodaju (privatizacija). Pri tom nas se uvjerava kako je to za naše dobro.
Ah, da skoro sam zaboravio kazati. Trajni gubitak supstance dovodi do stečaja ili likvidacije poduzeća (bankrota države). To je put u trajno stanje siromaštva.