Što je zajedničko demokraciji i privatizaciji? Oboje nisu ništa drugo nego načini upravljanja. U prvom slučaju radi se o načinu upravljanja društvom, a u drugom o načinu upravljanja imovinom i poslovnim procesima.
Prvo nekoliko riječi o demokraciji. Velika je zabluda ako mislimo da je demokracija čarobni štapić koji rješava sve probleme nekog društva. Poznati filozof i teoretičar društva Carl Popper je decidiran: Prilično je pogrešno kriviti demokraciju za političke nedostatke demokratske države. Radije okrivimo sebe, to jest njezine građane. …Pitanje intelektualnog i moralnog standarda njezinih građana u velikoj je mjeri njihov osobni problem…
Lukrecije je još jasniji de nihilo nihil – od ničega nastaje ništa.
A sada nekoliko riječi o privatizaciji. Privatizirati nešto znači promijeniti oblik vlasništva. Kako iz vlasništva proizlaze prava upravljanja privatizacijom mijenjamo oblik upravljanja. Ni demokracija, ni privatizacija ne rješavaju naše probleme. Oboje su tek alati pomoću kojih možemo (ako imamo dovoljno znanja) rješavati probleme.
Privatizacijom ne rješavamo probleme nego ih, jednostavno kao vruć kesten, prebacujemo na drugog. Naš je problem što pritom još mislimo i zaraditi. I to je problem Bergera i ostalih konzultantskih kuća što nam ne ukazuju na problemi i kako ih riješiti, već nas upućuju da probleme prebacimo na drugoga (vlasnika), a on će kao čarobnim štapićem riješiti probleme. Pri tom se konzultanti bave nebitnim stvarima kao što je knjigovodstvena vrijednost, postotak privatizacije i slično. A problemi ostaju.
Posljedica mantre o privatizaciji je ta što se probleme na pokušavaju niti sagledati, a kamoli rješavati. Naprosto se čeka da ih riješi netko drugi – novi vlasnik. A pri tom, u tom čekanju, problemi se kumuliraju i dolazimo do točke kada postaju nerješivi.
I ostaju nam željezare, brodogradilišta…