O obiteljskom srebru
Zamoljen sam da napišem komentar na članak o prodaji obiteljskog srebra – konkretno o prodaji odmarališta u Kaštel Lukšiću.
Privatizacija, pljačka, enormni krediti, zatvaranje pruga, prodaje nekretnina, davanje koncesija… tužne su to priče i teško ih je objektivno, bez emocija komentirati.
Kaže se da nas nepoznavanje zakona ne oslobađa odgovornosti za njegovo nepoštivanje. I nepoznavanje struke, konkretno upravljanja ne oslobađa nas odgovornosti za štetno poslovanje, konkretno provođenje aberacije – urušavanja cijelog sustava.
Dva su nivoa upravljanja.
Nižim, operativnim upravljanjem upravljamo konkretnim poslovnim procesima i kontroliramo ih. Znači imamo točno definiran pravac i način djelovanja. Uloge pojedinca su jasno definirane.
Upravljanje cijelim sustavom zahtijeva, osim operativnih rješavanja problema na nivou sustava i definiranje odnosno redefiniranje pravca i načina djelovanja cijelog sustava ili njegovih pojedinih dijelova.
Što to konkretno znači? Znači da sustav planiramo. To konkretno znači da počinjemo sa planiranjem same mreže i njene optimizacije, što podrazumijeva korelaciju mreže i prometnog toka, planiramo sigurnost prometa, optimiziramo poslovne procese, planiramo rješavanje problema…
Planiramo fizički i pravac i način djelovanja sa konkretnim nosiocima uloga. Planiramo cijeli sustav.
Bez kvalitetnog planiranja nema ni kvalitetnog upravljanja.
A što mi radimo:
- planiramo financijski – kako potrošiti novce poreznih obveznika, a da se pritom ne zna što točno trebamo napraviti, zato nema ni odgovornosti,
- ukidamo nerentabilne pruge – a cijeli sustav je nekonkurentan, znači treba ukinuti cijeli HŽ,
- prodajemo imovinu – urušavamo supstancu, stihijski bez ikakve koncepcije o upravljanju nekretninama,
- ne rade se cost-benefit analize,
- nemamo uvid u probleme…
I sada se pitamo: što ćemo ostaviti djeci na upravljanje?
Dugove, ukinute pruge, rasprodanu imovinu…