Home U skretanje Djeda drumom, baba šumom i obratno 2


 

 

Sindikat prometnika vlakova Hrvatske

 

Trnjanska cesta 11f

Zagreb, 10000

tel.:  00385 1 378 31 71

fax.: 00385 1 457 60 07

e-mail: spvh@zg.t-com.hr

OIB: 85555259238

žiro-račun: 2360000-1101367698

 


Djeda drumom, baba šumom i obratno 2 PDF Ispis E-mail
Subota, 18 Lipanj 2011 09:09

vc_08062011_004

u skretanje by nenad katanich

 

Ah, uvijek s nestrpljenjem očekujem informacije o tome gdje se nešto radi, gdje će biti ugrađena neka nova oprema , modernizacija i veselim se kao malo dijete tim vijestima. Ali kao i uvijek, brzo me ohlade i to po drugi put…..

Na promociji knjige  „Po kapi se dan poznaje“ kolegama iz Koprivnice rekao sam da im zavidim na postavnici. Tako sam donedavno mislio i o kolegama u Vinkovcima. Ali sve se mijenja… U svibanjskom broju „Željezničar“-a , nahvaljen je remont  Vinkovci – Tovarnik, gdje umjesto telekomandni piše telekomunikacijski dispečer i citiram: ….“bit će to najsuvremenija dionica na hrvatskome dijelu X.paneuropskog koridora…“ i s fotkom nekog stajališta (prema EVP u pozadini pretpostavljam -Jankovci).

Idilično.

Ali , uvijek taj ali… (ako vam se više sviđa može i  riječ „međutim“)

U sklopu modernizacije i „najsuvremenije dionice“ nema fotke postavnice u Vinkovcima koja je nekad bila pojam modernizacije. Nije da nije ništa napravljeno. Je i te kako. U inače ne baš prostranu prostoriju na vrhu tornja u lijevo krilo su ubačeni telekomandni uređaji za „najsuvremeniju dionicu“ predviđeni za rad nekoliko dispečera. Tako bi pored, za sada, tri prometnika bila i tri dispečera. Neka je veselije. To je dobro za disko, ali za radnu atmosferu gdje stalno zvrče telefoni i kojekave indikacije…

S tim da ima još jedno genijalno rješenje: dispečeri sjede lijevo s pogledom prema kolodvoru (nad kojim imaju nadzor prometnici), a prometnici desno s pogledom prema pruzi (nad kojom imaju nadzor dispečeri).

Ali kao u svakoj dobroj teleshop reklami slijedi. „ I to nije sve…“

Ostakljeni zidovi s metaliziranim staklima, postavljenim ukoso prema dolje, gdje je bila dobra vidljivost u skoro svim, pa čak i nekim ekstremnim uvjetima - ne valja. Glupa Njemačka koja je to izmislila i proizvela.

To je sve lijepo zamijenjeno sa novom stolarijom postavljenom naravno okomito, da oborine udaraju po staklu (TK-dispečeri i tako ne moraju gledati van – nego samo u monitore) i ako se želi vidjeti najbliža „lira“ treba otvoriti prozor.

A pošto moj mali zaostali mozak ne može prihvatiti činjenicu da su umjesto metaliziranih stakla ugrađena obična (da se kada grane sunce ne vide indikacije na komandnom stolu) zbog štednje na svim nivoima, moje subjektivno objašnjenje glasi:

1. Prometnici moraju biti koncentriraniji jer moraju sada bolje buljiti  u indikacije na stolu;

2. Prometnici moraju biti koncentriraniji jer ih sada svaki unter ili ober šef može vidjeti s perona da tamo gore ne zabušavaju.

I sada bi moga netko reći – pa što se sada netko buni, moglo se to i prije. Moglo se – ali nije. Ukazivano je na to i odgovor bi jednostavno bio otprilike ovako: što ima tko govoriti, valjda sam ja stručnjak, to košta toliko manje, i zašto bi mi orali kopirati rješenja izvana nisu oni izmislili željeznicu…

A jesu i Njemačka i Mađarska, za nas i doslovno i figurativno su izmislili željeznicu, ali je očito da mi možemo puno bolje što navedeni primjer pokazuje. Samo da se kojekakvi nestručnjaci, koji će boraviti i raditi u tom prostoru ne miješaju u struku koja to osmišljava…

Zato kolege koj radite na postavnicama, strepite od vinkovačkog primjera.

Kolege vinkovčani, najbolje  sami skupite od plaće pa si makar kupite venecijanere, pa ako vam dozvole da ih stavite da vas ne žeže sunce (ali ja već vidim da je to ugroza sigurnosti prometa).

Eh, blaženi moji golubovi na peronu i njihove kakice- bombice kojima nas stalno nesebično obasipaju.

Ažurirano Subota, 18 Lipanj 2011 09:12
 
 

U SJEĆANJE

kreso vukovar 2008

Čovjek  može postići  svašta  u životu:  karijeru, osvojiti  medalje, ugrabiti moć,  zaraditi novce, sagraditi kuće,  imati puno djece…

Ipak, najviše što možemo postati,  biti,  je  ecce  homo… biti čovjek. To je bio Krešo. Jednostavno.  I zato  kada se budemo sjećali Kreše sjećat  ćemo se Čovjeka.

Ecce homo,  ecce  Krešo!