Home U skretanje Dođi u Vinkovce


 

 

Sindikat prometnika vlakova Hrvatske

 

Trnjanska cesta 11f

Zagreb, 10000

tel.:  00385 1 378 31 71

fax.: 00385 1 457 60 07

e-mail: spvh@zg.t-com.hr

OIB: 85555259238

žiro-račun: 2360000-1101367698

 


Dođi u Vinkovce PDF Ispis E-mail
Subota, 15 Siječanj 2011 17:21

u skretanje by nenad katanich

Već neko vrijeme kolege iz Vinkovaca zovu me u posjet. I ne mogu reći da mi je to mrsko. Dapače, željeznički kolodvor u Vinkovcima mi uvijek budi lijepe uspomene na djetinjstvo i mladost. Kada smo sa sezoncem „Slavonijom“ ljeti išli na more, u Split, sa  tkz. „lalom“ iz Novog Sada i Subotice za Ploče…

Ili kada mi se nije dalo ponedjeljkom rano ustati na „Podravku“ ili „Osijek-express“ preko Koprivnice, pa u Vinkovce na „Simplon“ ili „Zürich“ za Zagreb u školu, pa natrag „Akropolis“-om ili „Ohrid“-om… E, sve su to samo uspomene, a sada sa „švedom“ od Osijeka do Vinkovaca; sadašnja stajališta, bivši kolodvori do temelja uništeni u ratu…

Napokon Vinkovci, nakon 40-ak minuta vožnje s Vmax 80 km/h, po pruzi koja je zadnji vozni red prije rata imala Vmax 120 km/h, među kolodvorsku ovisnost koju je ubrzani vlak prolazio za 15-ak minuta… ali opet uspomene, a sada stvarnost.

Moj domaćin, ljubazni pomoćnik šefa Ivica Kucljak dočekuje me i upoznaje sa šefom kolodvora. I opet  sam se uvjerio u naš samozatajni i gostoljubivi slavonski mentalitet. Idemo prvo popiti kavu, pa onda rad.   Slavonci, kao što rekoh, samozatajni i vrijedni – nema kuknjave ili žalopojki, samo rad. I pomislih da ću u jednom prosinačkom dopodnevu (taj dan se temperatura bila spustila ispod -10⁰C) moći sve vidjeti i opisati o Vinkovcima. Gadno sam se prevario. Jedva sam se i uspio pozdraviti s dispečerima u vinkovačkoj operativi, nekoliko riječi progovoriti s pomoćnikom šefa i nije mi preostalo ništa drugo nego da obećam da ću doći drugi put. I krećem u posjetu mojim kolegama prometnicima.

I opet samozatajno – na moje pitanje da li ima problema, ne bih htio da im smetam u radu – odgovor – nema ništa značajno, sve uobičajeno. A to je taj dan 30. prosinca  2010. Ništa značajno je skraćeno za priču da dio skretničkih grijača ne radi, da je promet zbog rušenja peronskih nadstrešnica veoma otežan, da je kod Đeletovaca pala KM……

Upitao sam kolege s postavnice nekoliko stvari. Što je uključeno u opis njihovog radnog mjesta? Što bi moglo biti bolje?  Zašto je lijepo biti prometnik u Vinkovcima? Zašto bi to zanimanje preporučili nekom djetetu koje sa zanimanjem i ushićenjem gleda vlakove na peronu? I naravno, na koliko puta  mora prekinuti pauzu za „topli obrok“, tj. na koliko puta pojede jedan burek? Kolege su rekli sljedeće:

Miroslav Ažić prometnik postavničar:

„Moj radni zadatak se sastoji od postavljanja puteva vožnji vlakovima na komandnom stolu, koordiniram rad  prve i druge putničke manevre, dogovaram se s nutarnjim prometnikom za ulaz vlakova. U smjeni imam oko 100 vlakova, manevarskih vožnji oko 500 u jednoj smjeni.

Zašto je lijepo biti prometnik – postavničar? Lijepo je raditi. Zanimljivo, zanimljivo, zanimljiv uređaj, dinamičan rad, vrijeme brzo prolazi.

Jauznu pojedem - burek na tri četiri puta, ako svi doručkujemo  u isto vrijeme, a moramo kada je najmanje posla.“

Darko  Rališ centralni prometnik:

„Tu je nekad sjedio telegrafista, sada centralni prometnik vodi terminalski vlakove, planira zajedno s operativom otpremu vlakova i  smjene osoblja, daje izvješća o promjenama u prometu rasporednim odsjecima.

Dobro je onome tko voli taj posao – ja sam ga zavolio i radim s zadovoljstvom. Više volim biti na postavnici nego na peronu, ali nekada se zamijenim s onim koji voli biti na peronu. Odobrili su nam da budemo bez uniforme na postavnici jer je nismo dobili na vrijeme.

Mana - sve što se radi i dešava ide se preko naših leđa – leđa prometnika. Konkretno – putnički  prijevoz – po noći se desi kolaps, npr. snijeg i  nemaš koga zvati, šalješ manevristu da prati putnički vlak za Županju… Ali, sve to ide u radni staž i lijep je raditi ovaj posao u Vinkovcima.“

Dinko Alilović -unutarnji prometnik:

„Prometnik na mom radom mjestu ima sljedeće zadatke - regulira kretanje vlakova, planira ulazne/izlazne kolosijeke, dopuštenja, odjave, najave, a sve u kolodvorskom razmaku, osim smjera Zagreb koji je opremljen APB-om.

Problem – nema skretničara na bloku 5, pa moraš nekoga „moliti“ da ti da „potpuni“ za vlak iz Županje, obično manevristu.  Uvijek nešto fali, pa vrisne APB. U slučaju kvara SS uređaja vozne puteve pravi vanjski prometnik. I sve što se od poslova ukine ide na prometni ured (poslovi drugih radnih mjesta). Najočitije je kada pada snijeg nema tko čistiti.

Prednost – kada je zima tješim se kada vidim vanjskog!! Nekad si ljut, vrištiš, ali za 5 minuta se opet smiješ i lijepo je raditi...“

I na kraju rekoh kolegama: „Ja volim biti nutarnji samo kada se nešto zakuha, npr. izvanredni događaj,   ja samo dam raspis, a vanjski lēta, postrojava manevre, lomi noge, a ja samo čučim kod motorole… Da li ima nešto što se može riješiti u Vinkovcima bez novca? Puno rada, muke, puno mozganja a ne rješava se ?“

Odgovor svih kolega i na postavnici i u prometnom glasi ovako:

„Ništa se u Vinkovcima se ne rješava lako…,  a i što se riješi to je ajme… samo sijevne naredba i nama glava puca i neka se snalazimo kako znamo i umijemo...“

Dražen Jurković i Tomislav Mađukić, vanjski prometnici - dva privremeno dok se rade peroni – njihovi zadaci su: otpreme vlakova, i pismeni  nalozi , printanje voznih redova,  koordinacija  s drugim službama - carina, policija…. Momci – također samozatajni, ali sam ipak uspio malo u šali, malo u zbilji, izvući odgovore na pitanja od njih koji glase:

Ne valja što se radi po noći,  a lijepo što se radi  s ljudima. Stanje bi se moglo popravit da stalno bude dva prometnika. „Pukne“ za smjenu minimalno bunt naloga. Osim tranzitnih vlakova, Vinkovci pokreću 50 vlakova, a svi teretni u tranzitu carine se.“

I tako dođe podne i kraj mog posjeta Vinkovcima.

Priča skoro ista kao i u drugim dijelovima naše firme. Ali ipak, drago mi je da sam mogao biti s kolegama iz Vinkovaca koje sam upoznao, a i koje znam iz školskih dana. drago mi je da i malo pozornosti obrati, i na istok zapostavljene Hrvatske i HŽ-a.

Ostala je još neispričana priča o teretnoj, peronima, operativi…

Opet mi u mislima pjesma „Dođi u Vinkovce…“

 

Dođi u Vinkovce - foto by nenad katanich

Ažurirano Subota, 15 Siječanj 2011 18:25
 
 

U SJEĆANJE

kreso vukovar 2008

Čovjek  može postići  svašta  u životu:  karijeru, osvojiti  medalje, ugrabiti moć,  zaraditi novce, sagraditi kuće,  imati puno djece…

Ipak, najviše što možemo postati,  biti,  je  ecce  homo… biti čovjek. To je bio Krešo. Jednostavno.  I zato  kada se budemo sjećali Kreše sjećat  ćemo se Čovjeka.

Ecce homo,  ecce  Krešo!