Autoceste u koncesiju? Da ili ne? Čista šekspirijanska dilema o donošenju odluka: biti ili ne biti pitanje je sad.
Ako na autoceste promatramo sa emocionalnim – nacionalnim – nabojem kao na hrvatske autoceste, na “naše prave domaće” autoceste sa kojima se toliko ponosimo onda svaki spomen na davanje tog “našeg nacionalnog ponosa” možemo promatrati kao u najmanju ruku činom veleizdaje. Ako tome dodamo i neke nejasnoće oko ugovora za postojeće koncesije te dobivenu presudu nesuđenog koncesionara Astaldija za varaždinski pravac onda nam je slika o koncesijama vrlo negativna.
Ne postoji egzaktna analiza o financijskim efektima koncesija no pođimo od vrlo realne pretpostavke da su nas dosadašnje koncesije koštale nekoliko stotina milijuna kuna (porezne olakšice, razlika u prometu, obveze za građenje, troškovi zbrinjavanja viška zaposlenih…) ne računajući odštetu Astaldiju. To je prilično realna pretpostavka i okvir za računice.
Ergo, apage koncesije u autoceste. Čin veleizdaje je blag izraz. “Ne bu nas niko vu našu kuruzu…”
A sada da pogledamo i drugu stranu medalju. Pogledajmo “naše” poslovanje u autocestama. Izvršena analiza Izvještaja poslovanja HAC-a za 2011. je pokazala neracionalno poslovanje na održavanju i naplati od najmanje 200 milijuna godišnje. Toliko Hrvatsku godišnje najmanje košta neracionalno poslovanje HAC-a. Ovdje ne računamo investicije i troškove zaduženja. Dodajmo još najmanje 100 milijuna za “poslovanje” ARZ-a (imaju isti modus operandi) onda nas naše, hrvatske firme na koje smo toliko ponosni koštaju godišnje najmanje 300 milijuna zbog neracionalnog i neefikasnog poslovanja. (I izvještaj talijanskih konzultanata potvrđuju navedeno). U deset godina to je 3 milijarde naših hrvatskih kuna poreznih obveznika.
A sada da podvučemo crtu. Presuda Astaldiju i koncesije pretpostavimo da su nas koštale 1 milijardu u deset godina. Od toga se barem polovica ako ne i 2/3 odnosi na presudu u korist Astaldija. Istovremeno nas naše hrvatske autoceste koštaju 3 milijarde kuna. Odnos je 3 : 1. Ne računajući građenje prekapacitiranih objekata, krediti i ostalo. Bolje da o iznosima i ne pomišljamo.
Koncesija nije ništa drugo nego ugovor. Svaki ugovor može biti dobar ili loš, povoljan za nas ili nepovoljan. Kvaliteta ugovora ovisi o jasno definiranim interesima i koliko smo naše interese uspjeli jasno artikulirati i zaštititi. Tvrditi u startu da su koncesije nepovoljne je ista stvar kao da tvrdimo da su svi ugovori nepovoljni. To je očita besmislica. Za sada su se koncesije i koncesionari pokazali oko tri puta povoljniji od našeg hrvatskog upravljanja autocestama. To ne znači da su dosadašnji ugovori o koncesijama idealni i da tako mora biti i dalje. Tek cost – benefit analize koje jasno definiraju interese mogu dati odgovore na pitanje: koncesije da ili ne. Za sada proizlazi da koncesije vode sa tri naprama jedan.
Efikasnost zahtijeva ekonomski pristup problemu, a emocije, hrvatstvo i slične stvari pustimo razgovorima uz šank i gemište. Radi se o previše ozbiljnim stvarima koje zahtijevaju egzaktan cost – benefit pristup. A strasti, emocije i hrvatske naboje sačuvajmo za druge prilike.
I još jedan mali detalj o “našim” autocestama i koliko su “naše”. Opterećene su sa dugovima od preko 3 milijarde eura i proizlazi da su 2/3 autocesta de facto u vlasništvu stranih banaka. Naše će biti kada ih otplatimo. Toliko.
Nikola Bezerić, dipl. oec.
Napomena: Članak iznosi osobne stavove autora