Ja sam strojovođa! Ovo je moja priča o jednom prometniku, jednom koji se na očigled ničime posebno ne ističe…
Subota je. Snijeg pada doslovno u krpama. Pokušavam vidjeti prugu kroz malu rupicu na „šajbi“ dok brisač bezuspješno grebe, škripi i struže toliko da mi buka kompresora nalikuje na Mozartovu Malu noćnu muziku. Ne čujem ni samoga sebe, a kamo li mobitel… Razmišljam, između dva prostorna signala, s vratom izduženim i desno, dolje nagnutim poput neke žirafe: „Kako ovo krka, bit će dobro ako večeras uopće doklackam do doma… huh, a malom sam obećao da ćemo večeras po dvjestošezdesetiosmi put gledati Jurića…“ Da ne bi vi, dragi čitatelji, mislili da mi se nešto gleda Jurić (to vam je, za vas koji imate već stariju djecu, jedan crtić od sat i po), ali – obećanje je obećanje – još kad ga date djetetu od tek navršene tri godine… znate kako to ide… A moram dovesti taj vlak, i onda još uhvatiti drugi natrag za doma… Gledam na sat – ma kakvi, rekoh sam sebi, kasnim debelih deset minuta, a vlak za doma ide „oštro van“ kad dođem, oštro da ne može oštrije… A, koliko ću još možda i nabrati, još ću ga negdje usput križati… Već vidim klinca kako tuli, ženu kako je ljuta i na mene i na njega i na ajziban i na državu i na Zorana Vakulu…
I tako, već pomalo pogrbljen, dobrano napuhan jer – trebam li to pisati – brtva na prozoru nalikuje na zgužvani i potrgani papir, a one na vratima od strojarnice naprosto nema, ulijećem ja u zadnji kolodvor prije konačnog odredišta, kad ono – sunce iz najoblačnijeg i najsmrknutijeg neba!!! Smjena!!! Smjena je nešto čemu vam se, dragi čitatelji, mi strojovođe najviše veselimo – nema te pojave, dara, plaće koja može izazvati u prosječnog strojovođe toliko sreće na poslu koliko li – drugi strojovođa koji se penje na lokomotivu. Samo što ga nisam izljubio!
Izađem ja na peron, naravno, još uvijek u „S“ pozi, s nogama desno, kukovima u lijevo, a glavom krajnje desno, kad ono – zvoni mi mobitel. Mislim, žena je, sad će pitati gdje sam, kad ono – nadzornik! Nije da sam mu se obradovao kao ženi, ali hajde, baš fino, pomislih, bar netko misli na mene. „Jel’ bila smjena,“ pita on? „A je, je,“ velim ja i dodam nešto što je trebalo nalikovati na zahvalu. „E, čuj,“ nastavlja on, „zvao je neki prometnik i pit’o ‘ko mi vozi XXXX vlak, pa sam mu dao tvoj broj. Jel’ te dobio,“, a ja mu, k’o iz topa ispričam priču o brisaču, kompresoru, ventilaciji… Na kraju je, valjda, zaključio da me nitko nije dobio. Gledam ja mobitel i – vidi stvarno – ima neki broj, al’ nije ŽAT-ov. Nazovem. Predstavim se. „Ma da, zvao sam te ja,“ kaže on meni, „vidim u terminalu da kasniš, gdje si,“ dodade? „A bila smjena,“ odgovorim, a on će na to,“a dobro onda, ništa, vidio sam da kasniš pa sam te htio pitati jel’ da ti haltam putnički da imaš s čim doma.“ U hipu mi prođe kroz glavu – pa lik uopće nije znao tko vozi, zvao je nadzornika da sazna – ničim izazvan, ničim zamoljen, sam od sebe – pa je onda zvao mene da me pita „jel’ mi treba zahaltati vlak“ jer vidi čovjek kakav je kijamet vani… Možete li pretpostaviti koji me je u tom trenutku obuzeo osjećaj? Ne, ne možete, jamčim vam. To je onaj, već opisani, osjećaj kad dobijete smjenu, ali na neku n-tu potenciju, osjećaj kad ste naprosto sretni i kad se, poput malog djeteta koje vas čeka doma, neiskvareno i veselo radujete nečijoj dobroti.
Točno je… Ja jesam strojovođa. Ali sam prvenstveno osoba, čovjek, ljudsko biće – netko koga željno iščekuju doma iako rijetko sa sigurnošću znaju kad će me ugledati.
Točno je… Ovo jest trebala biti priča o jednom prometniku, jednom koji se na očigled ničime posebno ne ističe… Ali, on je prvenstveno Čovjek (s velikim prvim slovom), on je Netko tko je svojom ljudskom gestom (koliko se god ona nekome činila mala) probudio lavinu lijepih osjećaja, Netko tko je pronašao vremena – bez obzira na sav snijeg i gužvu u svom kolodvoru – i sjetio se da je tamo negdje, na nekom vlaku, netko koga možda netko nestrpljivo čeka i on mu, možda, može pomoći….
I zato, ovo nije bila velik priča o prosječnom prometniku, ovo je bila prosječna priča o velikom Čovjeku čiju sam veličinu slučajno otkrio.
P.S.
Ime kolodvora niti ime prometnika, a niti ime autora ove dirljive priče, nećemo otkriti jer bi sigurno neki veliki šef i mali čovjek iz ovoga napravili slučaj i problem.
Imena su poznata uredništvu SPVH-ove web stranice.