Kad nas napusti netko blizak, osoba koju smo poznavali, onda se tuga zavuče u dubinu duše i ispuni nas svojom težinom.
- srpnja 2011., današnje jutro. Pripremam nešto za posljednji pozdrav prijatelju. Ljeto je, a nikad nije bilo studenije u mom srcu. Niz olovku spuštala se ”suza”. Nadvila se praznina nad željeznicom. Danas šute ptice, biljke i ljudi, šute oblaci.
Tek srce govori o prijatelju.
Krešo je bio primjer principijelnosti, nikada se nije htio povinuti i klanjati nikakvim strukturama u životu, na poslu, ni u politici. Buntovnik čarobno jednostavnih riječi koju su mnogi voljeli. Bio je svoj, snažan, iako ga život nije previše mazio. Znao je nositi svoju patnju, svoj životni križ u vremenu sindikalnog sazrijevanja i u vremenu borbe za naše sindikalno dostojanstvo.
Otišao je kako je i živio: mirno, tiho, skromno, uvelike utkan u naše sindikalno djelovanje.
Utišala se jedna velika i dobra koprivnička duša. Umro je naš vrijedni prijatelj i suradnik Krešimir Posavec, dopredsjednik SPVH.
Ne, ti nisi mrtav… Ti si daleko… Mrtvi su oni koji su zaboravljeni… A tebe nikada nećemo zaboraviti…
Krešo, opraštajući se od tebe molimo našeg milosrdnog Boga da ti podari da ga gledaš licem u lice sada i u vjeke vjekova.
Doviđenja, prijatelju…