Kant je prvi u Kritici čistog uma ustanovio da je sve što doznajemo rezultat naše čulnosti, a ne objektivna stvarnost. Manhajm je otišao korak dalje i u kapitalnom djelu Ideologija i utopija (sociologiji znanja) utvrdio društvenu uvjetovanost svijesti ili kako „misle“ društvene skupine, da bi W. Thomas stvar sažeo u poznatom teoremu Ako ljudi definiraju situaciji kao realnu, ona je realna u svojim posljedicama. To praktički znači da smo izjednačili znanje i neznanje.
Da pojasnim: ljudi su na putu spoznaje – znanja prolazili i prolaze trnovit put zabluda čija ishodišta su u mišljenju. Zapravo, radi se o ljudskoj gluposti, primitivizmu, neznanju…
Da se malo podsjetimo što smo sve u stanju „misliti“: da je zemlja ravna, da postoje vještice, da se ne može letjeti, da živa liječi mnoge bolesti, da novac stvara i da je jedini put ka bogatstvu, da postoji bog mora, da je… I danas čitamo o misijama, vizijama, kreativnosti, idejama, zdravom razumu i mišljenju…, a gdje je znanje?
Neću dalje zamarati čitaoce teorijom znanja i spoznaje. Objasnit ću na primjerima o čemu se zapravo radi.