Hrvatska, kao i većina civiliziranih zemalja, donijela je Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 137/99, 22/00 i 73/00) koji jasno definira pravo vlasnika. Da ne duljim osnovno pravo vlasnika je upravljanje – raspolaganje imovinom koju posjeduje. Vlasnik na imovini ili putem imovine ostvaruje neke svoje interese.
Tokom povijesti vladari su istovremeno bili i vlasnici prvenstveno zemlje koja je bila znak bogatstva, a često i ljudskih života kojima su raspolagali. Osnova vladanja je dakle prvenstveno proizlazilo iz vlasništva. Vlasnik slobodno upravlja svojom imovinom i odgovara sam sebi. Posljedice vladanja snosi sam, odnosno njegova imovina.
Danas predsjednici, premijeri, ministri upravljaju, ne vladaju i nisu vlasnici. Izabrali smo ih da umjesto nas upravljaju društvom i zajedničkom imovinom (ceste, željeznice, škole…)
Koja je razlika između upravljanja i vladanja?
Onoga tko upravlja kao prvo biramo po kriterijima znanja, kao drugo i najvažnije kontroliramo ga i kao treće mora snositi odgovornost za posljedice.
Vlasnika ne biramo, njega „bira“ vlasništvo. A što je sa vladanjem i vladarima. Ako smo nekoga birali i potom mu prepustili pravo vlasništva – dakle vladanja onda smo u velikoj „gabuli“. Dali smo mu imovinu na upravljanje, a da pritom nismo postavili osnovne zahtjeve upravljanja:
- da ima znanje i da zna upravljati
- ne kontroliramo ga i
- ne zahtijevamo da snosi odgovornost.
Praktički on ne upravlja (jer nema potrebno znanje), dali smo mu da vlada. Neograničeno, bez kontrole i odgovornosti. Kako ne raspolaže ni elementarnim znanjem potrebnim za upravljanje nije čak ni svjestan svojih djela kao ni posljedica.
Samo zahvaljujući znanju kojim raspolaže i samo u granicama tog znanja čovjek može da se uzdigne do svijesti o vlastitom djelovanju i da preuzme odgovornost na sebe. (Max Weber)