Imenice vlast, vladar i glagol vladati da vas podsjetim potiču od riječi vlasništvo. Vlasništvo nad svojinom, imovinom daje nam pravo upravljanja. Sa svojom privatnom imovinom u pravilu možemo raditi šta hoćemo. Ako imamo neki predmet, možemo ga koristiti, prodati, pokloniti… Ukratko donošenje odluka je u ingerenciji vlasnika.
U povijesti vladari su ponekad bili vlasnici ne samo imovine već i života ljudi i tada govorimo o neograničenoj vlasti.
Iako je riječ vlada pomalo nespretna, ministri ni u kom slučaju nisu vladari, niti smo mi njihova svojina. Ni mi, a isto tako ni ceste, željeznice, tvornice….
Pa zašto im onda dajemo (ili su to naprosto uzurpirali) prava jedinog vlasnika pri čemu su u daleko boljem položaju od stvarnog vlasnika. Vlasnik odgovornost i posljedice svojih postupaka snosi na imovini a „vladar“ – ministar je bez ikakve odgovornosti. Može uništavati imovinu, cijele sustave, a posljedice snosimo samo mi. Takvu vlast i beneficije nisu imali ni srednjovjekovni vladari.
Date nekome sustav na upravljanje, on ga uništi i potom kaže da nije za ništa odgovoran.
Nitko ga ne kontrolira, ima praktički neograničeno pravo nad imovinom sustava i za ništa ne odgovara. Baš zgodno.
Problem je što sada nismo u Jugoslaviji pa da optužimo srbe.
James Madison, jedan od tvoraca američkog ustava tvrdi Kada se uspostavlja sistem vladavine, u kojem ljudi upravljaju drugim ljudima, temeljni problem leži u tome što se vladi mora omogućiti da kontrolira one kojima upravlja, a potom je obavezati da kontrolira samu sebe. Bez sumnje ovisnost vlade o narodu predstavlja najvažniji oblik kontrole vlasti
Predstoje nam izbori i često se ljudi pitaju: „Za koga glasati?“ To nije pravo pitanje. Pravo pitanje glasi: „Kako ga kontrolirati?“
Ako vlast ne kontroliramo postajemo kao stvari ili stoka: predmet vlasništva, a pojedinci – „vladari“ – ministri bez ikakve odgovornosti i posljedica kroje naše sudbine.