I. Zakonima definiramo naše ponašanje u društvu
Definiranje ekonomskog ponašanja proizlazi iz ekonomske uloge države. Ekonomska uloga države je:
a) osiguranje optimalnih uvjeta djelovanja pojedincima i poslovnim subjektima i
b) država sakuplja novac i usmjerava ga u određene djelatnosti, u cilju realizacije društvenih interesa.
Pri tom u trošenju novca – sredstava poreznih obveznika – država ima dva polazišta:
1. da štiti trošenje sredstava poreznih obveznika na način da troškove ( dio ili u cijelosti) prebaci na:
- koncesionara (Zakon o koncesijama) ili
- privatnog partnera (Zakon o javno- privatnom partnerstvu) i
2. da trošenje novca poreznih obveznika stavi pod direktnu kontrolu i to putem Zakona o javnoj nabavi.
II. Što trebamo znati o Zakonu o javnoj nabavi?
Cilj Zakona o javnoj nabavi je stavljanje pod kontrolu poslovnog procesa čija je osnovna karakteristika način – tehnika – trošenja novca poreznih obveznika. Dakle, moramo poslovni proces jasno opisati i normirati. Problem je kada se normiranje donosi u kabinetima, bez konzultacija direktnih učesnika poslovnih procesa koji sam proces najbolje i poznaju. Nepoznavanje poslovnog procesa ostavlja takozvane „rupe“ u zakonu, kako u smislu nejasnih opisa pojedinih radnji, tako i izostavljanjem čitavih dijelova poslovnog procesa. Slijede izmjene i dopune, aneksi…poznata hrvatska priča…
III. Nepoznavanje sadržaja
Zakon o javnoj nabavi nam govori o tehnici trošenja sredstava poreznih obveznika. Moramo ući u bitno, u sadržaj u suštinu. Temeljem kojih kriterija trošimo sredstva poreznih obveznika? Sukladno izmjenama i dopunama članka 13. Zakona o javnoj nabavi naručitelj – obveznik primjene Zakona o javnoj nabavi smije započeti postupak javne nabave onda kada su planirana sredstva za nabavu.
Polazište je u pravilu financijski plan, a ne plan djelovanja temeljen na cost – benefitodnosu koji je ključna odrednica efikasnosti djelovanja. Kako se izvršenje plana prati financijski, a ne putem parametara efikasnosti djelovanja, trošimo sredstva poreznih obveznika bez ikakvih ekonomskih kriterija.
IV. Zaključak
I to je to. Bavimo se formom, a zanemarujemo sadržaj. Bavimo se tehnikom trošenja sredstava poreznih obveznika, a ne i suštinom – trošimo li sredstva poreznih obveznika u skladu osnovnih ekonomskih postulata efikasnosti.
Zakon o planiranju trebao bi definirati dvije stvari i to:
1. involvirati cost benefit odnos kao ključni kriterij kod planiranja trošenja sredstava poreznih obveznika i
2. obvezati korisnike poreznih sredstava na praćenje efikasnosti korištenja navedenih sredstava putem parametara efikasnosti.
Na taj način bi postavili jasne kriterije efikasnog trošenja sredstava poreznih obveznika. Tek tada bi i sama tehnika trošenja regulirana putem Zakona o javnoj nabavi dobila pun smisao.